Suba je bio još đak srednje muzičke škole u Novom Sadu kad sam ga upoznala, ali je već bio mladić s puno ideja – i bez straha da svoje ideje i realizuje. Radio je muziku koja je zaista bila nekoliko koraka ispred onoga što se radilo kod nas.
(...)
Znate li Subinu verziju Thanks Mr. Rorschach ili 10 ambijenata na muziku Erika Satija? To smo radili tako što sam ja svirala, a Suba je sedeo i onako otprilike zapisivao šta mu prvo padne na pamet i pravio asocijacije da bi ih kasnije razvio u studiju. I kad sam tu prvu Gnosijenu svirala, on počne neki tekst iz Koštane da govori: “Hadži-Mitke, žal za mlados...” – to mu je prva asocijacija bila.
Kasnije je upravo tu stavio deo Mitketovog monologa, jedan stari snimak. Bilo nam je tada smešno da Satie zvuči kao narodnjak. Ali sve to ništa ne oduzima od čarolije kompozicije.
("Vreme", intervju, broj 1226, 03. juli 2014)
.
Нема коментара:
Постави коментар