четвртак, 09. јануар 2014.

Massimo Savić o Subi, Milanu i snimanju albuma "Disillusioned"

"Upoznao sam se sa Milanom u mjestu Otočec Ob Krki na festivalu alternativne glazbe. Tog dana su svirali D Bojs, Katarina II, ne znam da li su tada bili Ekatarina Velika, i Dorijan Grej na kraju. Recimo bila je 1983. ili 1984. godina...Tada smo se upoznali Magi, Milan i ja...Nakon toga sam prohodao sa jednom djevojkom u Beograda, i došao sam malo živjetu u Novi Beograd, a Milan je isto bio iz Novog Beograda, pa smo se dosta čuli i sretali. Kasnije u njihov bend je došao bubnjar iz Novog Sada (Ivan Fece) Firči sa kojim sam bio izvrstan prijatelj i često sam odlazio u Novi Sad.

Massimo kaže da postoje tri kompozicije nakojim su radili Firči, (Zoran Radomirović) Švaba i (Mitar Subotić) Rex Ilusivii, dok je Milan Mladenović pisao tekstove: "Trebao je i Milan doći na taj sešn, ali se razbolio, pa je tekstove javljao telefonom. Poslao je te tri pjesme koje još nisu izdate. Firči ih je iskopao u Radio Novom Sadu pa ćemo vidjeti šta će bit s tim pjesama. Ne bi bilo loše da se to pusti u opticaj, jer nije loše. Vrlo otkačenih gitara sam snimio, a jedan Rom je svirao violinu.

Kasnije se pojavio drugi album (1984) Ekatarine Velike, sa "torture never stops" na početku. "Tako počinje jedna pjesma Frenka Zape. Stalno sam govorio tu poštapalicu 'torture never stops' kad god se nešto negativno zbiva, a opet i kad je pozitivno, nije važno, bitno je da ne prestaje. Tako počinje album. Milan i Magi su me zvali da uđemo u studio i dali mi kart blanš 'Izvoli radi đto god hoćeš'. Dali su mi stvarno otvorene ruke što se tiče gitare, glasova, govora, a kasnije učestvovanja u aranžmanima. Što god sam želio to sam radio u studiju i oni su bili za to. "Hodaj" je dvoglas i to je stvarno dobro. Nikad neću zaboraviti koncertnu promociju (drugog albuma) u SKC-u (Studentski kulturni centar) gdje sam svirao gitaru i pjevao 'Hodaj'! To je stvarno impozantno bilo."

Saradnja se prema Massimovim rečima nastavila na albumu "Disillusioned" (1987) Reksa Ilusivija. "To je bilo vrijeme kada sam u Novi Sad dolazio autobusom iz Zagreba sa pojačalom, gitarom i torbama. Ništa meni nije bilo teško! A današnji klinci bi odmah htjeli novce. Mi o tome nismo razmišljali. Bilo je bitno da nam neko da mali studio da se zezamo i to snimamo. Reks je bio sredio studio u Radio Novom Sadu i pozvao je ljude da dođu. Imati studio u Novom Sadu bio je dovoljan razlog da svi mi dođemo. Spavamo kod Reksa i improviziramo u studiju. Tako je bila jedna čudna situacija...Reks je rekao da ima gotove pjesme. Dolazim kod Reksa doma, a on upali mašinicu i čuje se samo tup tup tup, i kaže 'to su pjesme'. Rekoh "Suba nemoj se zezati to nema veze sa pjesmama!" Onda smo Švaba i ja sjeli i radili neke harmonije sa Reksom i napravili tih nekoliko pjesma. Milan je pisao tekstove", kaže Massimo i nastavlja:

"Mi smo ljudi koji su odrastali na istoj glazbi. Jednostavno se zna, ko se bavio glazbom u osamdesetima znao je za album "My Life in the Bush of Ghousts" (Brajana Inoa i Dejvida Birna). Ili dupli živi Pitera Gebrijela. Slušali smo istu glazbu, čitali iste knjige...mi smo post-novovalna ekipa koja je bila potpuno na istoj liniji, potpuno smo isto razmišljali. Ja sam bio domaćin u Zagrebu, a Milan i (danas pokojni bubnjar Električnog orgazma Goran Čavajda) Čavke u Beogradu. 

Vrlo lijepo vrijeme."




* Intervju objavljen u YellowCab magazinu 2009.

Нема коментара:

Постави коментар