Piše: Luka Fišić
Za filmove velikog njemačko-holivudskog redatelja govorilo se da nose njegov osebujni "Lubitschev dodir", onu teško objašnjivu lakoću koja ih izdvaja od svega ostalog. Nešto slično mogao bi zaključiti i onaj tko prvi put posluša nekoliko albuma po kojima je svoju magičnu prašinu rasuo Mitar Subotić Suba.
U njegovoj glazbi osjeća se smog ulica zakrčenog grada i gotovo istovremeno
nagovješćuje sloboda koju pruža nebo iznad tog uzbudljivog kaosa. Goran
Vejvoda, Subin umjetnički suborac i "tajna ikona novog vala", koji ga
je upoznao početkom osamdesetih, priča o "undergroundu, groundu i konačno
overgroundu" kao nečemu čemu je njegov i Subin pokret težio.
U Subinoj glazbi, kao i životnim odlukama, ta želja za uzdizanjem iznad
realnosti gotovo je opipljiva. Domaća kritika i scena u to vrijeme nisu
prepoznale Subin inovativni pristup sempliranju i ambijentalnoj glazbi, dijelom
zbog ograničenog konteksta, manjka muzikološke širine i zatvorenosti prema
novim izrazima.
- Oni koji su prvi, koji krče put ili nude nešto novo, često su u svoje vrijeme
neshvaćeni, ili možda nama ovdje, na margini zbivanja, treba potvrda iz
inozemstva - govori filmski i glazbeni kritičar Željko Luketić, koji će biti
govornik na otvaranju interaktivne instalacije "SUBAsoba" u Zagrebu 27.
travnja u Srpskom kulturnom centru.
U Zagrebu se 27. travnja prikazuje interaktivna instalacija
"SUBAsoba". Posvećena je Mitru Subotiću Subi, danas u svijetu možda i
najpriznatijem imenu koje je dala alternativna glazbena scena ovih prostora.
Uske granice
Suba je danas u svijetu možda i najpriznatije ime koje je glazbena alternativna
scena s ovih prostora dala. To što je najpopularniji postao u Brazilu, gdje je
kreirao zvuk koji je čak i tamošnju eklektičnu, nepredvidljivu glazbu poveo
dotad neistraženim putevima, nije iznenadilo one koji su ga poznavali.
- Očekivalo se da će granice Novog Sada, pa i Beograda, biti premale za čovjeka
tako otvorenog duha, punog radoznalosti za glazbom, kao i životom - kaže
Vejvoda.
Mitar Subotić Suba rođen je 23. lipnja 1961. u dobrostojećoj obitelji u Novom Sadu, gdje je završio osnovnu glazbenu školu kao harmonikaš i već je tada postizao zapažene uspjehe s orkestrom. Na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu studirao je kompoziciju i orkestraciju, a interes za elektroničku glazbu dodatno je razvio na tečaju u Beogradu koji je vodio britanski glazbenik Paul Pignon.
- Bili smo drugačiji od dobrog dijela tadašnje scene. Nije
nas toliko zanimao klasični zvuk rocka, već smo više umjetnički pristupali
stvari - govori Vejvoda, multimedijalni umjetnik, član grupe Annoda Rouge, pridruženi
član grupe Idoli, suradnik grupa Kozmetika i Du Du A.
Prve radove Suba je objavljivao pod pseudonimom Rex Ilusivii, i to na
neuobičajen način - anonimno ih je slao na Radio Novi Sad, gdje su emitirani
bez znanja o autoru. Nakon što je otkrio svoj identitet, uslijedili su nastupi
diljem Jugoslavije i suradnje s umjetnicima poput Zorana Janjetova, koji mu je
i dao umjetničko ime. Aktivan je bio i na kazališnoj sceni.
U okviru projekta "Promene" (1983.-1985.) Subotić surađuje s nizom
istaknutih glazbenika tadašnje scene, među kojima su Milan Mladenović, Marina
Perazić i Massimo Savić, stvarajući niz zapaženih radijskih hitova. Debitantski
album "Disillusioned" objavljen je u ograničenoj nakladi od 500 primjeraka, nakon
što su ga velike diskografske kuće odbile.
Na njemu sudjeluju ključna imena tadašnje scene, a posebno se ističe
ambijentalna kompozicija inspirirana Erikom Satiejem. Album je dobio i priznanje
iz kruga Satiejeve fondacije, koja je Subotićev rad istaknula kao primjer
originalnog i osobnog pristupa glazbi. Suba je bio glazbeni inovator na više
razina, a čak su i njegove suradnje s pop-izvođačima poput Marine Perazić zvučale
drugačije, kaže Luketić, koji je uredio kompilaciju “ExYu Elektronika”, koja je
uključivala i rane snimke Sube, među kojima i segmente s vrpce "In The
Moon Cage", što je bilo njegovo prvo službeno objavljivanje na ovim
prostorima.
Igra na sigurno
Objašnjava da su diskografi igrali na sigurno: preferirali su provjerena
imena, dok su eksperimentalna i elektronička glazba rijetko dobivale prostor,
i to uglavnom kroz već etablirane autore. Nova imena smatrala su se
preveli-kim rizikom, zbog čega su mnoge prilike propuštene. Dodatni problem
bila je tadašnja kritika, snažno usmjerena na rock i pop, koja je prema elektronici
često pokazivala nerazumijevanje, pa i otvoreni zazor. Takva je glazba dugo
bila pogrešno doživljavana kao prolazni hir ili "lakši put", bez,
vjerovalo se, prave sviračke vještine.
- Znoj i gitare bili su kritici
zani-mljiviji od konceptualnih instru-mentalnih albuma, gdje se ni na analizu
tekstova nije mogla zakvačiti jer tekstova nije bilo - napominje Luketić. Jedan
od najzanimljivijih takvih eksperimentalnih radova onaj je s Vejvodom, nastao u
Parizu.
- 'The Dreambird' je nastao u malom stanu u kojem smo supruga i ja živjeli, a
Suba bi nam često dolazio u posjet. Te snimke nisu nikada ni trebale biti
objavljene kao album. Ideja je bila da ti zvukovi budu neka vrsta glazbene instalacije
na Dunavu - prisjeća se Vejvoda. Glazba je nastala spontano, kroz druženja i
zvučne eksperimente, uz korištenje "terenskih zvukova", od ptičjeg
pjeva do zvukova mora, koji su oblikovali njegovu prepoznatljivu ambijentalnu
teksturu. Materijal je potom dovršen u Novom Sadu, a Suba ga je kasnije ponio
sa sobom u Brazil.
- The Dreambird je važan je za domaću glazbu na sličan način
koliko su u svjetskoj glazbi bitni neki albumi koje je snimio Brian Eno -
smatra Luketić.
Sredinom osamdesetih godina Suba živi između Pariza, Novog Sada i Beograda.
Radi za kazalište, balet, film i televiziju, komponira glazbu za brojne modne
revije. Godine 1990., na poziv brazilskog kulturnog atašea, odlazi u Brazil,
gdje se ubrzo trajno nastanjuje i brzo afirmira kao skladatelj i producent. O
tome što je pronašao u Južnoj Americi najbolje govori Subin citat.
U školi sambe
"Budući da je u Brazilu pomiješano
sve što postoji na ovom svijetu - od crnaca iz Afrike, preko Japanaca, Korejaca
i Arapa, do Europljana, a iz Europe ponajviše Portugalaca, Talijana, Francuza i
Nizozemaca - doslovno sve što možete zamisliti, to je za mene bio pravi šok.
Imao sam sreću da sam otišao u jednu od tih samba škola koje inače nastupaju na
karnevalu, a biti usred tih bubnjeva... I sad se naježim dok o tome govorim. To
traje satima i satima i satima... čovjek jednostavno poludi, jer se u tijelu
počne događati nešto potpuno novo, neka energija počne ključati iznutra... i to
je možda najjači glazbeni doživljaj koji sam imao u životu".
Tamo nastaje i Angels Breath iz 1994., koji snima s frontmenom EKV-a Milanom
Mladenovićem i brazilskim glazbenicima. Na njemu se spajaju alternativni zvuk,
brazilski i balkanski folklorni motivi, nastali kroz višemjesečni studijski rad.
- Album snimljen u Brazilu početkom 1994. godine predstavljao je logičan nastavak
onoga što su Milan Mladenović i Mitar Subotić Suba radili pod istim imenom još
od kraja osamdesetih, ističe sudionik u programu "SUBAsobe", te upravitelj
Zadužbine Milana Mladenovića Nebojša Krivokuća. Suba je tada već par godina
živio u Brazilu, okružen ritmovima i raznolikošću stilova koji su ga oduševljavali,
dok je Milan u Sao Paulo stigao u prosincu 1993., obilježen iskustvom života u
Beogradu i Srbiji s početka devedesetih te željan da s dugogodišnjim prijateljem
stvara novu glazbu koja će mu otvoriti novu perspektivu. Kako ističe Krivokuća
- Milan je u to vrijeme bio i zasićen zvukom EKV-a, a upravo je iz sudara njegova
gitarističkog umijeća i rock nasljeđa, uz novootkrivenu trubu kojoj se tada
posvetio, sa Subinim euforičnim istraživanjem brazilskih ritmova i melodija
nastala "glazba četvrtog svijeta", kako su je sami nazivali. Bio je to album koji u trenutku objavljivanja gotovo da nije imao srodnika -
kaže Krivokuća, dodajući da dodatni sloj toj neobičnoj glazbi daju Milanovi tekstovi,
prožeti njegovim bogatim čitateljskim iskustvom, ali i težinom stvarnosti koju
je proživljavao u domovini. Čini se, nastavlja Krivokuća, da je tek nakon
objave remasteriranog vinila 2020. godi-ne (Croatia Records i Zadužbina Milana
Mladenovića) album naišao na šire razumijevanje i iznimno pozitivne kritičke
osvrte. I danas zvuči svježe i izuzetno intrigantno, što potvrđuje i nedavna de-rekonstrukcija
Angel's Breath projekta koju je objavila skupina Živa Voda. Napominje i kako je
Suba bio dio ekipe s kojom je Milan radio pripreme i demo-snimke za (ono što je
trebalo biti) Mladenovićev solo album "Dum dum". Malo je poznato da
je Mitar Subotić Suba jedno vrijeme u Brazilu surađivao i s Nickom Cave-om
tijekom pre priprema za album "Let Love In".
- Navečer bi se vraćao svojim 'muzikama', stvarajući zvučne ambijente i
neobične, 'iskošene' zvukove za koje se činilo da ih je nemoguće proizvesti - priča
upravitelj Zadužbine Milana Mladenovića.
No dva albuma zbog kojih će Suba
postati legenda brazilske glazbe su "Sao Paulo Confessions" i
"Tanto Tempo" Bebel Gilberto, i dalje globalno najprodavaniji album
jedne glazbenice iz Brazila.
- Suba je 'formalno' potpisan kao producent, ali njegov rad na tom albumu
prevazilazi ulogu klasičnog producenta. On je na tom albumu - jednostavno rečeno
- stvaralac atmosfere, šumova, zvukova, bitova... On ga je definirao -
objašnjava Krivokuća.
U jednoj od knjiga o EKV-u spominje se i kako su Suba i Bebel za vrijeme
snimanja albuma bili u romantičnoj vezi (Suba je volio žene, a i one su voljele
njega, kaže Vejvoda), no Krivokuća kaže kako se to ipak nije dogodilo. Oko
"Tanto Tempa" isprepletena je i jedna puno potresnija priča, ona o
njegovoj preranoj smrti s 38 godina. 
Verzije tragedije
Subotić je tragično stradao 2. studenoga 1999. u požaru u svojem stanu u Sao
Paulu, upravo u trenutku kada se pripremao za europsku promotivnu turneju (Pariz,
Bruxelles, London, Novi Sad) u povodu izlaska albuma "Sao Pa-ulo
Confessions". Prema često spominjanoj verziji događaja, tog dana radio je
na završnoj produkciji albuma "Tanto Tiempo" kada je u njegovu studiju
izbio požar. Svladan dimom, preminuo je navodno pokušavajući spasiti netom
snimljen materijal. Vejvodi se ne sviđa da se od njegove smrti na taj način
stvara spektakl ili da se potiču nagađanja što se te noći i kako dogodilo.
- Jedino što znamo je da je izbio požar i da se Suba ugušio. Sve ostalo su
nagađanja i mitovi. Bilo bi mi puno draže da se o Subi razmišlja kroz njegovu
glazbu i sve pozitivno što je svijetu ostavio - poručuje Vejvoda. Kakvu bi
glazbu danas radio Suba da je živ, nemoguće je zamisliti, smatra Krivokuća.
- Ne zaboravimo, njegov prvi pseudonim je značio 'onaj koji je neuhvatljiv,
iluzivni Kralj'... Suba je od najmlađih dana vjerovao u ideju da svi mi imamo
'zajedničku sudbinu', a da je baš glazba sfera u kojoj se prepleću iskustva
stanovnika cijelog planeta, da nas ona najsnažnije povezuje - govori Krivokuća.
A uskoro bismo trebali saznati i nešto novo o Subinu doživljaju svijeta. Većina
materijala koje je snimio tek treba biti objavljena. Subu smo tek počeli
otkrivati - poručuje Luketić.
*
Objavljeno u "Jutarnjem listu", 25.4.2026.
Više o programu "SUBAsobe" u Zagrebu dostupno je na sajtu Suba Fondacije >>
Нема коментара:
Постави коментар